osvajanje Bliskog istoka

Poslednjeg dana marta završih čitanje nove knjige Roberta Fiska [The Great War for Civilisation: the conquest of the Middle East].

***

Sad, kad sam "linkovao" vidim da je na Amazon.co.uk, na kome sam knjigu pazario, pojeftinila za 45%. Da li mi je žao što sam je kupio pre tri meseca, a ne sada? Apsolutno i kategorično ne!!! Iskustvo čitanja 1283 stranice natopljene mizerijom, bolom, izdajama, nepravdama i krvlju je vredno svakog penija. Ovde [na Bliskom istoku] često naglašavaju da sutra nije zagarantovano nikome, prema tome nije mi žao, naprotiv.

Doduše moram priznati da me pomalo nervira taj običaj da se knjiga prvo izda u tvrdom povezu, pa tek godinu dana kasnije u mekom. Kad se radi o knjizi ovog obima naročito. Koliko je čitljiva toliko je teška za "hendlovanje" naročito u krevetu. No, to zaista nije važno.

U Francuskoj taj običaj ne postoji. Tamo je ova knjiga je objavljena samo u mekom povezu. Međutim meki povez dozvoljava "samo" 1000 strana, tako da su francuski čitaoci uskraćeni za poglavlje o Alžiru [pitam se zašto baš to], industriji i prodaji naoružanja [odličan deo knjige] i još neke delove. Smatram da je takvo izdanje, blago rečeno, osknavljena verzija knjige.

Naslov knjige su reči ugravirane na medalji Fiskovog oca koji se borio u Prvom svetskom ratu u rovovima kod Some. "Kopču" koja povezuje naslov i podnaslov objašnjava sledeći citat iz autorovog uvoda:

Posle savezničke pobede 1918, na kraju očevog rata, pobednici su podelili zemlje svojih protivnika. Tokom samo 17 meseci oni su iscrtali granice Severne Irske, Jugoslavije i većeg dela Bliskog Istoka. A ja sam proveo celu svoju karijeru – u Belfastu, Sarajevu, Bejrutu i Bagdadu – gledajući narode unutar tih granica kako sagorevaju.

After the Allied victory of 1918, at the end of my father's war, the victors divided up the lands of their former enemies. In the space of just 17 months, they created the borders of Northern Ireland, Yugoslavia and most of the Middle East. And I have spent my entire career – in Belfast and Sarajevo, in Beirut and Baghdad – watching the peoples within those borders burn.

"Veliki rat za civilizaciju" nije akademska istorija. Nije ni novinarski izveštaj [pogled], kao što je to njegova prethodna knjiga "Pity the Nation: The Abduction of Lebanon", rezultat njegovog života u Bejrutu i izveštavanja iz svih ratova i kriza tokom zadnjih 30 godina. Ova knjiga ima elemenata obe navedene kategorije, plus jednu ličnu, nenametljivu ali dirljivu priču koja sve to povezuje u jednu snažnu celinu.

Teza knjige [očigledna iz veze naslova i podnaslova i citiranog pasusa] je poduprta istorijski tačnom hronologijom događaja, dokumentima i surovom logikom koja ne zamagljuje uzroke i posledice. Protivnici te teze, da su stvaranje bliskoistočnih granica posle prvog svetskog rata i kontradiktorna obećanja data Jevrejima i Arapima tokom istog [pra]uzrok svega što se na Bliskom istoku dešava danas, zameraju Fisku da svu težinu odgovornosti svaljuje na Zapad. Teško mi je da zamislim knjigu koja bi detaljno obradila tu istoriju [poput ove], a dovela čitaoca do drugačijeg zaključka. Pri tom treba dodati da Fisk ne abolira nikog od odgovornosti.

Možda je takva knjiga moguća. Međutim, u tom slučaju bi morala biti primenjena jezička akrobatika slična onoj koja je danas na delu u zapadnoj politici, prihvaćena slepo od [mahom američkog] novinarstva, a koja Fiska [i ne samo njega] dovodi do izbezumljenja, pa je česta tema njegovih predavanja. Primeri koje često navodi su "metamorfoze" okupiranih teritorija [u Izraelu, naravno] u "sporne teritorije" [disputed territories], zida duplo višeg od Berlinskog u "sigurnosnu barijeru" ili čak u ekstremnim slučajevima [CNN i ponekad BBC] u "ogradu" [fence] – [još malo pa će biti "taraba"], kolonija u "naselja" ili "susedstva" [neighborhoods] itd. Zato Fisk kaže na jednoj promociji ove knjige: "... demontaža te istorijske pripovetke, onako kako nam je ona postavljena od strane naših predsednika, generala i plašim se novinara, je jedna od stvari koje sam pokušao ovom knjigom."

... undoing of the narrative of history as layed down to us by our presidents and our generals and, I'm afraid, our journalists is one of the things I try to do in my new book.

Glavni junaci istorija su, po pravilu, političari i generali. Oni koji žive, ginu ili umiru kao posledica njihovih odluka [dela i nedela] su [takođe po pravilu] bezimena amorfna masa u drugom ili trećem [u svakom slučaju zadnjem] planu. Međutim, kao što već napisah, ovo nije obična knjiga istorije, pa su žrtve [bile one vojnici na frontovima ili civili] i njihove priče zastupljene u ovoj knjizi u istoj, ako ne većoj, meri nego priče krojača njihovih sudbina.

Stotine ličnih priča i hiljade imena poginulih sakupljenih tokom nebrojenih putovanja regionom koje Fisk deli sa čitaocima, osim što nedvosmisleno dokazuje njegovu humanost i sposobnost empatije, upravo služi toj "demontaži istorijske naracije". Kako sam kaže u uvodu: "One [vlade] žele da njihovi narodi vide rat kao dramu suprotnosti, dobra i zla, "nas" i "njih". Ali rat nije prvenstveno stvar pobede ili poraza, nego smrti i sejanja smrti. Rat predstavlja totalni krah ljudskog duha."

They [governments] want their people to see war as a drama of opposites, good and evil, 'them' and 'us', victory or defeat. But war is primarily not about victory or defeat but about death and the infliction of death. It represents the total failure of the human spirit.

Treba li nam bolja antiratna poruka danas, kada nas političari [slepo praćeni papagajskim medijima] ubeđuju da se vodi "pravedan" rat protiv "terorizma" [borba "dobra" protiv "zla"], gle slučajnosti baš na Bliskom istoku, sve u ime "civilizacije"?

Ako je ona latinska izreka, da je istorija učiteljica života, istinita, ubeđen sam da bi ta učiteljica koristila Fiskovu knjigu kao udžbenik.

================================================

Beleške na margini

Osim što je popunila [moje] bele mrlje bliskoistočne istorije [posebno o Jermenskom genocidu, odnosno o tome koliko je namera (a po definiciji namera se računa, broj nije važan) dobro dokumentovana, zatim o devedesetim godinama u Alžiru – unutrašnjem konfliktu koji je pao u senku balkanskih zbivanja i nekako prošao(?) medijski nezasluženo slabo pokriven], ova knjiga mi je pružila kristalnu jasnoću uzročno-posledičnih veza više nego ijedna istorija do sada. Što reče exo, moj londonski kolega bloger [koji je u ovom momentu na trećoj četvrtini knjige], knjiga daje uvid uporediv sa kapiranjem uzroka iz one parabole o leptiru koji mahne krilima u Brazilu i time izazove zemljotres u Japanu.

Sada već dobro poznavajući ovu zemlju i prilike u njoj, koje je jedan britanski novinar nedavno opisao rečima "svaka država ima armiju, ovde armija ima državu", posebno me je zabavljao deo poglavlja o periodu neposredno posle završetka prvog zalivskog rata 1991. i Fiskovim nevoljama sa turskim vlastima zbog "uvrede" vojske [krivičo delo kažnjivo višegodišnjom robijom (još uvek)], koje su se srećom završile samo proterivanjem iz zemlje. S obzirom na tu epizodu i poglavlje o Jermenskom genocidu, pretpostavljam da će gospodin Robert [ponovo] izgubiti mesto ovde relativno često citiranog komentatora bliskoistočnih prilika, o prevodu i štampanju knjige da ne vredi ni misliti.

Iako je Fisk izveštavao malo iz Bosne i 1999-te iz Beograda i sa Kosova sem nekih kratkih opaski u knjizi nema mnogo o balkanskim klanicama. Međutim, pišući o Jaser Arafatu na strani 489 Fisk opisuje telefonski razgovor palestinskog vođe sa Alijom Izetbegovićem početkom 1993-će. Vens-Ovenov mirovni plan je bio na stolu i Alija je zvao Jasera da pita za savet: "Da li ti nude bilo kakvu teritoriju?" Kada mu Izetbegović objasni da nude ali da mu je to malo, Arafat odgovara: "Uzmi! Uzmi! Prihvati to!"

In the end, Arafat came to realise that something was better than nothing. Early in 1993, he took a call from Alija Izetbegović, the Bosnian Muslim president, asking for Arafat's advice on the now-abortet Vance–Owen peace plan. 'Are they offering you any land?' Arafat asked down the phone line. Told by Izetbegović that they were, but that it was too little, Arafat replied: 'Take it! Take it! Accept!' Izetbegović did not. Arafat saw terrible results.

Poglavlje o proizvodnji i prodaji oružja počinje analizom jezika brošura kojima se reklamiraju tenkovi, rakete i slične igračke za generale [jezik "pročišćen" do vrtoglavice – nigde nema reči smrt]. U tom poglavlju je surealistička scena u kojoj autor vraća delove rakete proizvođaču [Boingu] – rakete koja je ubila četvoro dece i dve žene u ambulatnim kolima na koja je ispaljena iz helikoptera takođe američke proizvodnje [jug Libana 1996.] – ima sve elemente Joneska. Međutim, gorak ukus je uvek prisutan i eventualni smeh je uvek popraćen knedlom u grlu.

'UPDATE & ISPRAVKA'

Slušajući svežije izdanje promocije knjige saznao sam da je Fiskova knjiga kompletno prevedena na Turski, da izlazi u oktobru i da će Robert Fisk držati seriju promotivnih predavanja širom Turske. Što reče "Fiski" stvari idu nabolje. Nadam se da ću biti u mogućnosti da prisustvujem jednom od njegovih predavanja.